Spazio sam repaticu, nebom je letjela
Htio sam joj zapjevati, ona je nestala
Nestala je kao košuta u gaju kraj šume,
U očima mi je ostalo samo par žutih novčića
Novčiće sam skrio u glineno tlo pod hrastom
Kad idući put doleti, mi nećemo više biti tu
Mi nećemo više biti tu ah ponosu uzaludni
Spazio sam repaticu, htio sam joj zapjevati
O vodi o travi o šumi
o smrti s kojom se ne možemo pomiriti
o ljubavi o izdaji o svijetu
i o svim ljudima koju su živjeli na ovoj planeti
Na zvjezdanom kolodvoru zvekeću vagoni
Gospodin Kepler zapisao je nebeske zakone
Tražio je dok u zvjezdanom dalekozoru nije našao
tajne koje sad nosimo na leđima
Velike i davne tajne prirode
da se jedino čovjek iz čovjeka rađa
da korijen s granama u stablo se spaja
Krv naših nada svemirom putuje
Spazio sam repaticu, bila je kao reljef
ispod ruke umjetnika koji više ne živi
Penjao sam se na nebo, htio sam ju dotaknuti
Uzaludan pokušaj ogolio me cijelog
Kao kip Davida iz bijelog kamena
stajao sam i gledao sam, gledao sam prema gore
Kad idući put doleti ah ponosu uzaludni
Mi nećemo više biti tu, ali drugi će joj zapjevati
O vodi o travi o šumi
o smrti s kojom se ne možemo pomiriti
o ljubavi o izdaji o svijetu
bit će to pjesma o nama i zvijezdi repatici