Kad shvatiš to, da sam si na svijetu
I cesta samoće je tako duga,
Tad živjeti je lako, i smatraš smrt
Zadnjom kapi gorkog vina.
Evo je moja čaša u kojoj nema više ni gutljaja
Tog života koji je bio sladak kao med,
U čaši je samo gorčina nerazrijeđene tuge,
Što je preostala za starca.
Moja čaša je puna, ali više neću
Častiti svojim pićem prijatelje.
Ja ih volim, Bože, daj im sreće,
Nek piju vodu iz slavine.
Za svijet uradit ću puno dobrih djela,
Vjekovima ih ljudi neće zaboraviti.
I ako sve bude onako kako sam htio,
O, mili Bože, svijet će biti prekrasan.
Poslavši muke na moju glavu;
Poslavši očaj mojoj iskrenoj duši,
Pošalji mi vjeru i ja ću pjevati o njoj,
I daj mi snage da postanem sretan.