Sjedio sam u mraku,
trenutak je započeo koji se osjetio
kao da ne bi nikada završio,
za trenutak tišina je stigla do mene,
kao stvorenje i viknula je:
ne boji se svijeta!
sjedili smo za trenutak zajedno
i svemir je pogledao na nas.
A vani
ljetna noć
po licima su kišile suze.
Budim se na obali
noć je svjetlija nego dan,
tračci svjetla na nebu kližu prema jutru,
zaboravio sam
odakle sam došao do ovog,
ogrćem se u zaborava ogrtač,
ali sjećam se zračnih brodova
na horizontu letećih.
Sjedim u mraku,
čekam još na trenutak
koji ne završava nikada,
stigla bi tišina
rekla bi mi,
kako sve na kraju nestaje,
vidim svjetla na nebu,
i jure po leđima hladni trnci.