Već dugo me puštaš gledat niz pučinu,
I proklinjat sreću koju more nosi,
Darujuć mi puste i besane noći,
Gdje mi tuga plete svud srebro po kosi,
Kapetane moj.
Znam, tebi je more prva ljubav bila,
A ja sam tek bljesak značila u mraku,
Da bih, kad se magla ispred broda digla,
Ostala k'o pjena na njegovom tragu,
Kapetane moj.
I starim tako sama od broda do broda,
U želji da te zagrlim, izljubim,
Iako dobro znadem da svakim te danom
Sa brazdom broda nepovratno gubim.
Al kad se bez želja doma k meni vratiš,
Toj posljednjoj luci što te mirno čeka,
Ni spaziti nećeš da uz tebe nije
Ona mlada žena, već starica neka,
Kapetane moj.
Iako dobro znadem da svakim te danom
Sa brazdom broda nepovratno gubim.