Jahao sam konje, ašikovô, pio,
Ali nikad nisam 'vako rahat bio.
Gle, visoko sunce uprlo strijele
Na zumbule plave i đule bijele;
Na granate, smokve pokraj šadrvana,
Na sevlije vite od stoljetnih dana,
I tanke munare sred ravna Mostara,
Što se sav bijeli od rosna behara.
Pa još kako ovdje miriše melekša,
I zelena trava od pamuka mekša,
I bijeli cvijet trešnje i jasmina,
Kô mahala kuda prolazi Emina!
Ah, Emina! Samo tu da mi se javi:
Da joj mrsim svilu uvojaka plavih,
Da izljubim grlo i pod grlom što je,
Pa san kada tiho sklopi oči moje,
Da me maše kitom bijela behara, -
Tada bi mi bio dženet bez karara!