Sanjao sam da pjevat ću pjesmu,
o svim strahovima duše, o svoj svjetlosti neba;
o tome kad vidjeh cijeli svijet kako pleše i njiše se,
i drhti opijen ludilom.
Sanjao sam, to kad sve zvijezde su sjale
nad divljinom, koja šapće o onom što se dogodilo u samoći;
sanjao da će me vjetrovi, što šušte kroz Zemlju Jezera,
naučiti da sviram onako kako osjećam.
Sanjao sam da će me neka nepoznata žena
uspavljivati baladama, grliti smijehom;
i kad bi sve što sam sagradio trebalo izgorjeti,
pratiti u noć vatrenog krštenja.
Mislio sam da će me sve ove godine što bježe,
i koje su ubile sve što sam volio, ukrale sve moje,
naučiti pjesmu o proljeću,
koje je živjelo u meni, no oslijepilo me i otišlo.
Vjerovao sam da će se sve razorne oluje
u mojoj duši pomiješati u ludu pjesmu;
i tad sam pao preko pakla i strahovao,
da jednom ću doista naučiti tu pjesmu.
Gledam sad svoj sunčani sat kako trči k podnevu
i shvaćam da nikad nisam pjevao ono što me srce molilo!
Jesam li trebao zapjevati prvi, čim stigla je sjena smrti,
čim vidjeh taj beskrajni mrak?
Sanjao sam, to kad sve zvijezde su sjale
nad divljinom, koja šapće o onom što se dogodilo u samoći;
sanjao da će me vjetrovi što šušte kroz Zemlju Jezera,
učiti da sviram onako kako osjećam.