Bio jednom mladić koji je živio jednostavno,
Radeći u predgrađu.
Bila jednom djevojka koja je sanjala o jednostavnom
Čekajući ljubav.
Bilo jednom proljeće,
Proljeće iz romana
Što je proticalo pjevajući
I tražeći dva srca uznemirena
Da izvrši svoje zavjete
I da stvori ljubavnike.
Bio je jedan trenutak čudesan,
Kad su se njihovi pogledi sjedinili.
Bili su ti momenti užitka
Gdje, bez da išta kažu, razumjeli bi se.
Bila je tu sudbina
Koja je pogurala dijete
Da uzme njezinu ruku.
Bila je tu toplina,
Toplina sreće
Što im se penjala do srca.
Bila jednom soba namještena
S prozorima prema dvorištu.
Bio jednom par koji se volio
I njihove rečenice progovarale su zauvijek.
Bio jednom dječarac
Koji se šeato pod ruku,
U svom lanenom odijelu,
S djevojkom sanjivih očiju
Dok se u njihovim srcima
Gnijezdila sreća.
Bila su tu njihova tijela obuzeta
Srećom, došću bez premca.
Bili su tu snovi izgubljeni
Zamijenjeni njihovim noćima bez spavanja.
Tu je čas
Kad, odjednom, proljeće
Obnavlja svoje zavjete.
Bila jednom sreća
Koja je pobjegla u suzama
Nakon što su se slomila dva srca.
Bio jednom mladić koji je živio jednostavno,
Radeći u predgrađu.
Bila jednom djevojka koja je plakala
Misleći na svoju prvu ljubav.
Bila jednom sudbina
Koja je prošla svojim putem
Bez brige o ičemu.
Dok god bude ljubavnika,
Dotle će biti zavjeta koji neće potrajati do proljeća...