Posljednja ulica, posljednji krov,
posljednja svjetla grada.
Stojim na raskršću tužna i sama,
i pitam se, kuda sada.
Želim da nađem nekakav put,
koji će povest' me k tebi.
Htjela bih čuti opet tvoj smijeh,
kad te privinem k sebi.
O, teče, teče vrijeme,
i idu, i idu sati.
Nekome zaborav nose,
a netko vječno pati.
I teče, teče vrijeme,
i idu, idu sati.
Netko ne dođe nikada,
a netko se ipak vrati.
Dan prije rastanka bili smo tu,
sjećam se kao sada.
Rek'o si mirno: „Kad izgubiš sve,
ipak će ostati nada”.
Jer teče, teče vrijeme…