Opet je isto, tišina vlada
Grad je zaspao
Opet mi govoriš tom čudno ironijom
I nastaje pakao
I kad bih mogla da zaledim vreme i da se pretvorim u pepeo
I da se rasipam kada dune vazduh, da niko ne zna gde živim
I kad bismo mogli da budemo nešto više od pepela i energije
Svetlost dveju ugašenih zvezda
Pusti muziku tako jako da ne mogu da razmišljam
Da ništa ne ostane kao što je bilo
Kao da ne postoji sutrašnjica koja će nas zarobiti
Danas je početak kraja
Ja ti obećavam da neću plakati
Ne...
I kad bih mogla da zaledim vreme i da se pretvorim u pepeo
I da se rasipam kada dune vazduh, da niko ne zna gde živim
I kad bismo mogli da budemo nešto više od pepela i energije
Svetlost dveju ugašenih zvezda
Kad ne bi naši snovi bili košmari
I sve želje utopije
Vratila bih se u potpunom aktu pobune
I sada kad se valjamo po podu
Osećam da se vraćamo na početak