Kad hodam pored nje
Ja sam bolji čovjek
Kad ju gledam ostaviti
Uvijek se zabijem opet nazad
Jednom sam izgradio bjelokosni toranj
Tako da bih ju mogao obožavati odozgor
Kad se spustim dolje da bih bio pušten na slobodu
Primila me nazad opet
(Pripjev)
Postoji veliko
Veliko, teško sunce
Što udara po velikim ljudima
U velikom teškom svijetu
Kad me ona dolazi pozdraviti
Ona je milost pod mojim nogama
Vidim njezine unutrašnje čari
Ona time meni jednostavno uzvrati
Jednom sam iskopao novi grob
Da bih pronašao bolju zemlju
Ona se samo smiješila i smijala mi se
I uzela svoja pravila opet nazad
(Pripjev)
Jednom sam ju gotovo uzgubio
I vidio sam što sam učinio
Naklonio sam se i odbacio sate
Njezinoga vrta i njezinoga sunca
Pa sam ju pokušavao željeti
Okrenuo sam se da bih vidio njezin plač
40 dana i 40 noći
I još uvijek me sustiže
(Pripjev)