uvijek uspjevam uništiti
ono dobro pretvaram u prah...u prah...
i nikad nisam konstantan sa samim sobom i sa ljudima
zahtjevam napomene iako je beskorisno...beskorisno
i ne zanima me to što ljudi govore da živim u bajkama
i koristi mi samo auto, snovi i papir i olovka sa kojom mogu pisati...pisati
imam dovoljno snage, da odbijem onog ko ne misli na mene
i završiti to sa mojim odstojanjem koje... koje me onda ipak
navede na hodanje i da budem sam kao pas
na pijenje i na to, da eksplodiram...eksplodiram
želja da pobjegnem i vidim da li ću nedostajati...
nedostajati ljudima kojima pričam a oni me ne čuju
shvatiću shvatiću zauvijek ko me voli a ko me laže
ali neću biti dalek od onoga ko me je uvijek voljeo (čak) i kad
sam bio beskorisan... beskorisan i slab (krhak)... i slab
i zauvijek ću nositi unutar
ono što su mama i tata govorili...govorili
da budem uvijek blizu onoga kome je potrebno i onoga ko nema ništa
i shvatiti one koji ti zavide... koji te mrze
i da naškodim i sebi ako je slučaj da se mora
dati ih ipak pa ih uzeti... uzeti
ali uvijek se boriti za ponos i dostojanstvo, boriću se uvijek, da uvijek pokazujem
da nisam gubitnik
sa poniznošću... poniznost je zajedljiva, pobjediću bitke i ratove
i osjetiću se velikim samo kada ljudi koje volim budu mogli
djeliti...djeliti
nagrada da sam se kladio na sebe
uvijek ću se sjećati lica onoga koji je šutao nogom moje mišljenje
neću zaboraviti nikad ništa
ko me je volio uvijek
ko me je smatrao gubitnikom
da poniznost je važna
ljudi hvala vam opet...