Pala sam bez milosti,
pala sam sa draži.
Pala s drveća,
pala na lice.
Pala iz taksija,
kroz prozor takođe.
Pala, po tvom mišljenju,
kad u tebe zaljubila sam se.
Nekad bih želela da padnem,
da se oslobodim.
Da slobodno padam,
da predahnem.
Jer, padanje nije problem,
kad padam u mitu.
Jedino kad zemlju dodirnem,
tad nastaje bol!
Ova pesma je za precrtano ime,
a moja ljubav i dalje piše!
I dalje, i dalje...
Otplesaću da se povratim,
olešiću se!
Naći ljude koje volim,
voleću ljude olešene!
Ne plašim se skoka,
ne plašim se pada,
ako beskrajno padam,
straha ne bi bilo,
uopšte!