Možda se ponekad pitaš
zašto tako često
stojim sam na prozoru,
tebe tako često ne slušam,
slijep za tebe i druge,
dok otvorenih očiju spavajući
putovima hodam,
u mojim mislima sam tada
kilometrima daleko,
udaljen odavde i od sebe
u nekom drugom vremenu,
ja širim svoje ruke
da me vjetar ponese,
sve dok me morski val
ne vrati na obalu,
svejedno koliko je neko mjesto lijepo,
i koliko je lijepo sagrađena neka kuća,
to nema ništa s tobom.
Ni za kakvu ljubav, ni za kakvo bogatstvo,
ni za kakve novce ovoga svijeta,
ni za kakvo blago ne dam slobodu,
svoje mjesto ispred raja.
I još ni u jednoj luci,
postaje mi polako jasnije,
se nisam uspavao
da sam se u njoj kasnije probudio,
koliko sam samo puta pokušao,
koliko sam samo puta prokleo sve,
i to nema ništa s tobom.
Ni za kakvu ljubav, ni za kakvo bogatstvo,
ni za kakve novce ovoga svijeta,
ni za kakvo blago ne dam slobodu,
svoje mjesto ispred raja.
Ni za kakvu ljubav, ni za kakvo bogatstvo,
ni za kakvo znanje, ni za kakve novce,
ni za kakvo blago ne dam slobodu,
na mojim putovima ovoga svijeta.