Kiša pada po staklu
dan umire
kiša donosi tvoj miris
miriše na tvoje sjećanje
Samoća čini da se osjećam loše
s tobom sam potpuna
opet sam rođena
opet vjerujem
uzbuđuje me osjećaj
Jer ti si moj
a možda i nisi
jer te gledam i umirem
jer noćima sam bez tebe otvorenih očiju
Rađa se ljubav
tako velika da zauzima nebo
tako krhka kao staklo
jaka kao i moj strah
Rađa se ljubav
koja ispunjava srca
koja nalikuje šumu mora
koja ide sijući budućnost
Meka svjetlost skoro nestvarna čini da budna sanjam
i sanjam da te gubim
i sanjam da te imam
I ti dolaziš
gledaš me tako
svojim spokojnim pogledom
kiša pada u meni
tako sam bespomoćna