Mokri asfalt, svjetla automobila udaraju u oči
Ovdje ne postoji ''može'' i ne postoji ''ne može''
Sve smo mi kćeri gradova, naših malenih svijetova.
Sjajna svjetlost osljepljuje oči
Ja sam treća s desna, a šeste više nema
I sve imamo istu tužnu priču, mi smo doseljenici.
U prijestolnici su širom otvoreni prozori, djevojke-mjesečari,
Suze-votka, razbijaju se na omot bombona
Bosim nogama po staklu mliječne staze.
U prijestolnici su širom otvoreni prozori, djevojke-mjesečari,
Djetinjstvo je mrtvo, raspličemo vrpce
Pristajem na sve osim na ljubav.
Oči-dijamante je lakše zatvoriti,
Sve napraviti kako treba, zapaliti cigaretu i zaboraviti,
Za njihovo papirnato ''hvala'' sve je ispunjeno i nije mi više važno.
Nazvati doma, reći mami
da je sve u redu, mogu samo sanjati
Ovdje svi imamo istu priču, teritorij, bojno polje to sam ja.