Izgubim se u tvom osmijehu,
Ne mogu shvatiti što mi život nudi sada,
Jučer sam bio probuđen sa tugom,
A sada se borim sa tim da mi budeš u snovima.
Ne znam je li tvoje riječi izlaze iz poezije,
Koje su obojile moju boje moje melankolije,
Ne pretvaram se da će ovo biti jako zauvijek,
Samo želim uživati,
nikad me ne zaboravi.
Kako je moguće, da jedan osmijeh tako čist
može da te podigne gdje želiš.
Može te naučiti da se sve događa sa razlogom.
Kako je moguće da sam joj poklonio proljeće,
Kako je moguće..
Naučila si me vidjeti svjetlo koja izlazi iz jednog poljupca,
Naučila si me da nas duša čini onakvima kakvi smo,
Danas nemam pitanja, ne želim odgovore,
ne zanima me što se događa, ostavljam ti vrata otvorena.
Nikada nisam vidio usne koje su promijenile moju jadnu sreću,
Sve što želim je noć u tvojoj cesti kada si me učinila snažnim.
Podsjetila si me da je život samo nekoliko dana.
Samo želim da se zahvalim, što si vjerovala u moju ranu.
Kako je moguće, da jedan osmijeh tako čist može da te podigne gdje želiš.
Može te naučiti da se sve događa sa razlogom.
Kako je moguće da sam joj poklonio proljeće.
Kako je moguće da jedan osmijeh tako čist može da te podigne gdje želiš.
Može te naučiti da se sve događa sa razlogom.
Kako je moguće da sam joj poklonio proljeće.
Kako je moguće!