Ovdje gdje more se sjaji
i vjetar jako puše,
na staroj terasi ispred zaljeva Sorento.
Jedan muškarac grli djevojku,
nakon što je plakala,
zatim pročisti grlo i počinje da pjeva:
Volim te jako,
ma toliko, toliko jako znaš…
to je sada već niz (lanac,veza)
koji oslobađa krv u venama, znaš….
Vidio je svjetla na sredini mora,
mislio je na noći tamo u Americi,
ali bila su to samo svjetla
bijele vodene brazde od elise.
Osjetio je bol u muzici,
i ustao od glasovira.
No, kada je vidio da mjesec izranja iza oblaka,
i smrt mu se učinila slađom.
Gledao je u oči djevojke,
u te oči zelene kao more.
Zatim odjednom potekne suza,
i on vjerovao je da se utapa.
Volim te jako,
ma toliko, toliko jako znaš…
to je sada već niz (lanac,veza)
koji oslobađa krv u venama, znaš….
Moć opere,
gdje svaka drama je lažna.
Da s malo šminke i s mimikom,
možete postati netko drugi.
Ali dva oka koja te gledaju,
tako blizu i iskreno,
učine da zaboraviš riječi,
pobrkaju ti i misli.
Tako sve postaje malo,
čak i noći tamo u Americi.
Okreneš se i vidiš svoj život,
kao bijele vodene brazde elise.
Ah da, to je život koji se završava,
ali on ne misli više toliko.
Naprotiv, osjetio je već sreću,
i počinje svoju pjesmu:
Volim te jako,
ma toliko, toliko jako znaš…
to je sada već niz (lanac,veza)
koji oslobađa krv u venama, znaš….