Davno je to bilo
u zemlji koje nema više.
Nešto je prekrilo vrijeme
nešto ljudi zaboraviše.
Sjećam se sudbina mnogih
u gradu ispod Trebevića,
ali Boško i Admira
to je već bila filmska priča.
Oko njih su gorili dani
nisu ni imali šanse,
al' teška vremena uvijek
donesu velike romanse.
Nisu bili iz plemena istog
nisu imali istoga Boga,
al' imali su jedno drugo
i san o bjegu iz sveg' toga.
Kažu da ljubav može
sva zla pobjediti,
ali izgleda da čovjek ne zna
to oružje upotrebiti,
REF.
Ma kakva Julija, kakav Romeo
niko se nije tako volio
i niko nikad neće
sve dok Miljacka voda teče.
I pita se kad će još jednom
na svijetu malom, bijelom
da se dotaknu srca dva
i stave ljubav ispred zastava.
To se ovdje događa često
postoji neki nevidljivi prag,
koji pređeš i anđeo u tebi
odbaci krila i postane vrag.
I pred snajperom na Vrbanja mostu
i pred ovim što najbolje znam,
njih dvoje su stajali sami
na zadnjoj stanici svoga sna.
Zato sjetite se njih
svi vi veliki i moćnih
što na retrovizoru umjesto u srcu
držite ljubav, vjeru, sveti lik.
Zato sjetite se njih
ne smije biti vam svejedno.
zar je nebo jedino mjesto,
gdje možemo biti jedno,
gdje možemo biti zajedno?
REF.