U onaj sat, kada mi se je ukazala,
tamo je nebo bilo tiho i plavo.
I kroz zagasito blijedo svijetlo ocrtavala se
njena glava - ukrašena jutarnjom rosom.
Bijeli kao mjesec bili su njeni vilinski udovi,
njena kosa kao da je od zlata bila sačinjena.
I mene je bilo strah da će se sat opet okončati.
u tijeku zvjezdane noći.
Njena ljepota vijori kroz sva vremena.
Njena crvena usta će me vječno pratiti.
Sat je prošao, ljepotica mora pobjeći,
njena slika isčezava u svitanju.
Ja moram od sada nadalje sa danima se nositi.
no ona ostaje poznati san.
Otkada razabirem njenu milu pojavu,
u svemu čudesnu.
Mislim još potajno na plavi sat
i ne znam, je li ona ikada bila(postojala).