Ballad in Plain D [Croatian translation]

Jednom sam volio djevojku, put joj je bila brončana

S njezinom nevinošću kao u janjeta, bila je nježna kao lane

Udvarao sam joj ponosno, ali sad je nema

Nestala poput doba koje je uzela

U povjetarcu ranog ljeta, ukrao sam ju

Od njezine majke i sestre, mada zatvorene su ostale

Svaka od njih pati od poraza svoga vremena

Sa strunama krivnje, snažno su se trudile voditi nas

Od dvije sestre, volio sam mlađu

S osjetljivim nagonima, ona je bila ona kreativna

Stalna žrtva, bilo je lako povrijeđena

Ljubomorom drugih oko nje

Za njezinu parazitsku sestru, nisam imao poštovanja

Okovana svojom dosadom, s ponosom za zaštitu

Bezbrojne vizije druge bi zrcalila

Kao štaku za svoje scene i svoje društvo

Ja, za ono što sam napravio, ne mogu biti opravdan

Promjene kroz koje sam prolazio ne mogu čak biti korištene

Za laži koje sam joj izrekao u nadama da ne ću izgubiti

Možebitnu ljubav snova svog života

S nepoznatom svijesnošću, koju sam posjedovao u svom stisku

Veličanstven ukras s kamina, mada joj je srce već bilo okrhnuto

Nije primjećivala da sam već pao

U grijeh lažne sigurnosti u ljubavi

Od ljutnje u obrisima do proizvedenoga mira

odgovori praznine, slobodna mjesta u glasu

Dok nadgrobni spomenici štete nisu mi postavili nikakva pitanja osim "Molim vas,

Što nije u redu i o čemu se zapravo radi?"

I tako se dogodilo kako se moglo i predvidjeti

Bezvremenska eksplozija sna fantazije

Na vrhuncu noći, kralj i kraljica

Stropoštali su se i raspali u komadiće

"Tragična figura!" njezina je sestra viknula

"Ostavi ju na miru, proklet bio, izlazi!"

I ja u svom oklopu, okrećući se

I pribijajući je na ruševine njezine sitničavosti

Ispod gole žarulje, žbuka je odzvanjala

Njezina sestra i ja na vrištavom bojištu

I ona između, žrtva zvuka

Uskoro raspršena poput djeteta pod svojim sjenama

Sve je nestalo, sve je nestalo, priznaj, odleti

Zamucao sam dvaput, udvostručio, suze mi pomutile vid

Um mi je bio raskomadan, otrčao sam u noć

ostavljajući sav pepeo ljubavi za sobom

Vjetar mi kuca na pozor, soba je mokra

Riječi kojima bih rekao da mi je žao, nisam ih našao

Mislim na nju često i nadam se koga god da je srela

Da će biti potpuno svjestan kako je dragocjena

Ah, moji zatvorski prijatelji, upitaju me

"Kako dobar, kako dobar je osjećaj biti na slobodi?"

A ja im odgovorim najtajanstvenije

"Jesu li ptice slobodne od okova nebeskih puteva?"