Ja sam lutka na koncu,
Tracy Island*, srcoliki dijamant
koji putuje u vremenu.
Došao sam te pronaći u baršunastom jutru,
godinama prekasno.
Ona je sunce poslije kiše*, usamljeni rendžer
koji jaše svemirom
mojeg uma kada nije pokraj mene.
Poludio sam jer ovo nije mjesto na kojem želim biti,
i zadovoljstvo se čini kao daleko sjećanje.
I ne mogu si pomoći,
Sve što želim čuti je nju kako govori: "Jesi li moj?"
"Jesi li moj?"
"Jesi li moj?"
"Jesi li moj?"
Pretpostavljam da ono što želim reći je da trebam duboki kraj.
Neprestano zamišljam susret koji želim čitav život.
Nije fer što nismo negdje da se danima nedolično ponašamo,
u velikom bijegu izgubljeni u vremenu i prostoru.
Ona je sunce poslije kiše koje se penje mojom čežnjom.
Poludio sam jer ovo nije mjesto na kojem želim biti,
i zadovoljstvo se čini kao daleko sjećanje.
I ne mogu si pomoći,
Sve što želim čuti je nju kako govori: "Jesi li moj?"
"Jesi li moj?"
"Jesi li moj?"
"Jesi li moj?"
I uzbuđenje lova se kreće u tajnovitom smjeru.
Stoga, ukoliko griješim
samo želim čuti tebe kako govoriš "Imaš me, mali.
Jesi li moj?"
Ona je sunce poslije kiše, usamljeni rendžer koji jaše svemirom
mojeg uma kada nije pokraj mene.
Poludio sam jer ovo nije mjesto na kojem želim biti,
i zadovoljstvo se čini kao daleko sjećanje.
I ne mogu si pomoći,
Sve što želim čuti je nju kako govori: "Jesi li moj?"
Pa jesi li moja?
Jesi li moja?
Jesi li moja?