Sjećam se kako smo živjeli
Na rubu kreveta
I pričali bismo o garsonijeri
Od jute i drveta
I komunicirali bismo očima
O slatkoći u našim životima
I sutrašnjici bogatoj iznenađenjima...
Neke stvari koje bismo mogli
U našemu ludilu
Gorjeli smo stotinu dana
Vremenu treba vremena da prođe
I još čuvam nešto pepela za sebe
Povremeni san
I mi bismo spavali, oh tako blizu
Ali ne bismo zapravo zatvarali svoje oči
Među plahtama ljeta
Okupanima plavetnilom...
Meko jecajuće noći
To je bilo davno, davno prije
I ne mogu dodirnuti tvoje ime
Jer dani sudbine
Bili su jaki za tebe...
Otplesali su te daleko od mene
U mom ludilu
Vidim tvoje lice u svome
Čuvam fotografiju
Ona pali moj zid s vremenom
Vrijeme
Povremeni san
Moj
Povremeni san
Moj
Povremeni san
Moj