Mogao bi pasti i tresti se i plakati,
Pored njega sveta su moja stopala,
I srce sa spomenom dragoga koje možda neće pričati,
Osjećamo se stisnuto kad postoji napetost,
I naše nas oči mogu natjerati na plač.
I njegovo je srce bilo puno vatre,
Prema čovjeku koji je postao,
I duša mu je rijetko bila više,
Sa stranputicama zabave,
Mogao je prihvatiti slatke želje u trenu dok prolaze,
ali On nije strahovao nikad više, vidio je da nije potrajalo.
Hodao je Avenijom Holland,
I gledao bogate kako troše,
Od tog proizvoda su naša srca izlučivala,
Prazninu neusporedivu,
Glad koju sam ja mogla kontrolirati,
On bi se molio svome Bogu da bi im on možda spasio dušu.
Sivilo u ovome gradu je previše za podnijeti,
Sivilo u ovome gradu je previše za podnijeti,
I vjerujem da nam je suđeno da budemo viđeni,
A ne shvaćeni.
I želim biti držana tim rukama,
Želim biti držana tim rukama.
Vrtjet ćeš palčevima dok ne zabole
I izradit ćeš mi srce dok ne bude sirovo,
I zvat ćeš, i zvat ćeš ali nikad ti neće biti rečeno.
A ja ću pasti i past ću i past ću
I ja će pasti i past ću i ja ću pasti.
Mi smo osnovno svjetlo, mi smo osnovno svjetlo.