Djeca rastu,
Na suprotnoj strani života,
Gdje nema,
Ni pravde,ni istine,
I kako boli,
Tolika tuga na njihovim osmijesima,
Tako je teško prihvatiti stvarnost,
Tamo gdje je glad,već uobičajena pojava,
Na obalama bilo kojeg grada
Što ne vide,
Što ne čuju,
Što ne osjećaju,
Tko se više brine,
Kad je oduvijek tako,
Što ne vide,
Da su to djeca,
Ne mogu čekati,
Pomozimo im da započnu let,
Na svojim krilima nose našu slobodu,
Bosi su,
Hodaju prema nesigurnosti,
Putem svoje tužne stvarnosti,
Kad bih im mogla
Dati više od milostinje,
Ali nije dostatno,
S jednim komadom kruha.
I gube,
Pate,
Odrastaju,
U koljevkama od kartona i samoće,
Što ne vide,
Što ne čuju,
Što ne osjećaju,
Tko se više brine,
Kad je oduvijek tako,
Što ne vide,
Da su to djeca,
Ne mogu čekati,
Pomozimo im da započnu let,
Na svojim krilima nose našu slobodu,
Što ne vide,
Što ne čuju,
Što ne osjećaju,
Tko se više brine,
Kad je oduvijek tako,
Što ne vide,
Djeca smo,
ne možemo čekati,
pomozite nam da započnemo let,
U tvojim rukama,
nosiš našu slobodu,
Pomozi nam da započnemo let,
u svojim rukama,
nosiš našu slobodu