Odnosim tvoj polu osmijeh, onaj
koji dopustila si da ti pobjegne kada sam te pozvao van.
Odnosim zimske mjesece,
ispovijedajući tajne,
topeći ljubav koju sam ti dao.
I reci mi, što si vidjela u meni,
da si prihvatila ono poslijepodne,
a sada ostavljaš sve samo tako?!
Utapa me sjećanje,
utapa me tvoje zbogom,
oglašavaju se sirene
u našoj tužnoj sobi.
Tišina te svrgava,
i praznina u meni
čini se vječna i proždire me,
ima neki ponor između nas dvoje.
Odnosiš tužnu rutinu,
uvredu i gađenje,
tjeskobu što vidiš me pored sebe sretnog.
I odnosiš ogorčenost i prijekor,
noćne poruke,
dok ja pretvarao sam se da spavam.
I reci mi, što si vidjela u meni,
da si prihvatila ono poslijepodne,
a sada ostavljaš sve ovako?!
Utapa me sjećanje,
utapa me tvoje zbogom,
oglašavaju se sirene
u našoj tužnoj sobi.
Tišina te svrgava,
i praznina u meni
čini se vječna i proždire me,
ima neki ponor između nas dvoje.
I jadan ja,
uvijek sam znao da ćeš otići,
ali nisam imao hrabrosti
da prihvatim tvoju izdaju.