Kažu da su izgledi protiv mene, iskrivljeni su i nemogući
Kao da je to što sam rođen s rupom na srcu prepreka
Ostavljen sam da umrem od doktora, u dječjoj bolnici
Ali nikad ne gubim nadu, uspjeh je psihološki
Svijet je neprijateljski raspoložen i ulica mi je obrazovanje
Kad oblikuje naciju kao nacrt masona
Dok te ugovori za snimanje Shawshanka tu i tamo siluju
Zato sam skoncentriran na svoju financijsku situaciju
Ja sam kao mala djeca na TV-u što kopaju po smeću
Probijam se neovisno o načinu na koji pričaš gluposti i smiješ se
Puno crnja odustane od znanosti, ali ne znaju matematiku
Jer um im je uži od staze pravednika
Smiješno je kako će te u kvartu crnje ubiti za pare
Ali nikad ne dignu pištolj i kažu "Konačno sloboda"
Hladni rat je gotov, ali svijet i dalje zahlađuje
Atlas* sam dok hodam kroz naselje s kapuljačom na ramenima
Volio bih odgojiti svoju djecu da postanu vojnici
Ali onda bi general odlučio kad će im životi završiti
Zato teško radim dok mi se osobnost dijeli
Kao Crne Pantere, na Bloods i Crips*
Kažu da nikad neće ništa biti od mene, ali sad sjedim i mislim
Kao Ješua bin Jusuf* prelijećem Postankom
Neznanje je otrovno, i ubija dušu
Širi se kao pobješnjeli virus, ali bez kontrole
Pa ako bih ikad pao i bio zaglavljen u gužvi
Neka znaju da sam umro u boreći svoju bitku
Od štakora iz kvarta do bogate djece pod staklenim zvonom
Crtajte grafite na ulicama i tunelima podzemne
Zapišite to i zapamtite da se nikad nismo predali
Um djeteta je mjesto početka revolucije
Pa ako rješenje nikad nije bilo da zaviriš u sebe
Kako to da očekuješ da ćeš to igdje drugdje naći
Immortal Technique na ulicama, nazad u gužvi
Jer tri udara će ti omogućiti punjenje rupa u mrtvačkoj vreći
Gornji grad iza čeličnih vrata napadnut u metežu
Britvice zaglavljene u olovkama, zabijene u tvoj mišić
Ali od praznine krvariš nasmrt kad te zareže
I to su odvjetnici, ne tvoji cimeri u ćeliji koji snuju da te sjebu
Pokušaj da se protiv sustava boriš iznutra kad tad te pokvari
Ali to dobiješ kad ti je korporacija važnija od tebe
I ispadne da te ljudi koje voliš najviše povrijede
Ponekad kad umru, nađeš se kako im psuješ duh
Ali postižeš uspjeh, nitko ti ne kroji sudbinu
Nekad daješ, nekad uzimaš, od prapovijesnih kralježnjaka
Ispuzali su iz jezera, i to je istina o životu
Ilida dospiješ do geta i tvoj auto i felge i led*
Jer mada smo preživjeli kroz borbu koja nas je oblikovala
Još se uvijek gledamo kroz oči ljudi koji nas mrze
Ali ja ću uspjeti bez obzira na prenapuhane juriše
I poluautomatske ciljane paljbe, što isprazne šaržer
Posttraumatski obilježenu djecu što pokušavaju biti hrabra
Jer crnje jedni drugima zabijaju nož u leđa samo da bi im se nešto platilo
Pretvore se u ljudoždere kao vitezi za križarskih ratova
U strahu od odgovornosti, ovisni o pohlepi
Tuku cure namjerno gubeći podmladak
Kao da smo osuđeni na sudbinu koju smo naviknuti primati
Pa ako bih ikad pao i bio zaglavljen u gužvi
Neka znaju da sam umro u boreći svoju bitku
Od štakora iz kvarta do bogate djece pod staklenim zvonom
Crtajte grafite na ulicama i tunelima podzemne
Zapišite to i zapamtite da se nikad nismo predali
Um djeteta je mjesto početka revolucije
Pa ako rješenje nikad nije bilo da zaviriš u sebe
Kako to da očekuješ da ćeš to igdje drugdje naći
Nekad sam se čudio (nekad sam se čudio) ljdima koji ne vjeruju u
sebe
Ali onda sam vidio kako nas prikazuju pred svima ostalima
To nas je proklelo, onda da samo vidimo najgore u nama
Slijepi na činjenicu da cijelo vrijeme povređujemo sami sebe
Nekad sam se čudio (nekad sam se čudio) ljdima koji ne vjeruju u
sebe
Ali onda sam vidio kako nas prikazuju pred svima ostalima
To nas je proklelo, onda da samo vidimo najgore u nama
Slijepi na činjenicu da cijelo vrijeme povređujemo sami sebe
Nekad sam se čudio...