Vratiti se sedamnaestoj godini
Nakon što proživiš čitavo stoljeće
Je poput dekodiranja znakova
a da nisi za to nadležan.
Iznenada opet postaješ
krhak poput jedne sekunde,
Opet duboko osjećaš
poput djeteta pred Bogom,
To je ono što osjećam ja
U ovom darežljivom trenutku.
Omotava se, omotava
kao bršljan oko zida
I niče, niče
kao mahovina na kamenu
ay, da, da, da
Idem korak unatrag
dok vi idete naprijed;
Luk saveza
je prodro u moje gnijezdo
sa svim svojim bojama
je prošao kroz moje vene
I čak su i teški lanci
koji nas vežu za sudbinu
postali poput finog dijamanta
koji osvjetljavaju moju spokojnu dušu
Ono što može osjećaj
nije moglo znanje
Ni najjasniji postupak
Ni najdublja misao.
Sve se mijenja u trenutku
kad nas strpljiv čarobnjak,
nježno udalji
od mržnje i nasilja:
Samo nas ljubav sa svojom znanošću
Čini tako nevinima.
Ljubav je vrtlog
originalne čistoće;
Čak i najokrutnija zvijer
nježno zacvrkuće,
zaustavlja hodočasnike,
oslobađa zatvorenike;
Ljubav sa svojom pažnjom
starce vraća u djetinjstvo
a zločinca samo ljubav
opet čini čistim i iskrenim.
Kao da je čarolija
širom otvorila prozor
ušla je ljubav u svom plaštu
kao toplo jutro
Zvuk njenog nježnog buđenja
potakao je jasmin da nikne
da poleti poneki serafin
Nebo joj je stavilo naušnice
I moje je godine u sedamnaestu
pretvorio kerubin