(23.prosinac, dva sata poslije ponoći
Zvoni telefon. Poziv iz bolnice
Sve mi je bilo jasno.)
Ne!
(Pripjev)
(Samo ostaje nada da vrijeme
sad liječi sve rane i da Bog
će mi dati sad snage preživjet te dane.)
Sad još osjećam miris tvog tijela,
u našem krevetu leži po svud
i neispijena šalica kave
stalno podsjeća nemam kud.
Nova zora polako sad sviće,
ali tebi to svejedno je
i nema veze što pjevaju ptice
jer to gore sad ne čuje se.
(Pripjev)
Ne znam što sad da radim sa
sobom, nosim neizbrisivi trag,
nikad više tvoj šapat na uhu,
otvaram prozor, zagušljiv je zrak.
Brzo oblačim kaput na sebe,
žurno izlazim na ulicu,
baš je dobro što kiša rominja,
to nisu suze na mome licu.
(Pripjev)
Još pamtim sve naše posljednje riječi
Taj čvrsti zavjet, neraskidivi.
Da pođem s tobom, ja znam
Ne bi htjela. Moram se boriti,
Moram sa tim.
(Pripjev)