Spelmannen [Dan Andersson] [Croatian translation]

Svirač sam; svirat ću i na sprovodu i na plesu,

I dok sije sunce i kad oblaci zamrače mjesečev ružičasti ples.

Nikad ne želim čuti savjete i svirat ću kako ja želim,

Sviram da zaboravim da i sam postojim.

Neću sijati raž niti tkati lan,

Jer ruka koja vuče gudalo treba ostati laka i nježna.

Ne zabranjujte mi ništa i ne nazivajte me lijenim,

Iako bih ponekad radije gladovao nego svirao za hranu.

Neću kopati zemlju, neću cijepati drva,

sanjat ću ispod trešnjinog stabla sve dok sunce ne zađe.

I u crvenom večernjem plamenu stajat ću sa svojom violinom

I svirati dok vam oko ne zasja toplo kao večernje sunce.

Svirat ću dok kopate svoje najmilije duboko u zemlju,

Svirat ću cijelu tugu u baladi bez riječi.

A tamna boja smrti koja stoji pored kreveta,

Poteći će kao šikljajuća tuga iz mojih žica.

Slijedit ću vas kroz doline u dugim jesenjim noćima,

I u dimu dugom tisuću milja pjevat ću kao opsjednut.

A kad najcrnji val noći oslabi svjetlo šumske zvijezde,

Moj će glas izaći iz dubine duše.

Imam tri žice tuge - četvrta je otišla,

Pukla je svirajući na grobu mog najboljeg prijatelja,

No želim te pratiti u smrt uz pjesmu skroz do kraja -

Želim umrijeti i svirati dok jednom ne uskrsnem.