The Green Fields Of France [Croatian translation]

Pa kako si, mladi Willie McBride?

Zamjeraš li ako sjednem ovdje podno tvoga groba

I odmorim neko vrijeme na toplom ljetnom suncu,

Hodao sam cijeli dan i skoro sam gotov.

I vidim po tvom nadgrobnom spomeniku da ti je bilo tek 19 kada si se priključio Palima 1916.

E pa, nadam se da si umro brzo

I nadam se da si umro čisto,

Ili, Willie McBride, je bilo sporo i odvratno?

Jesu li udarali bubanj polako?

Jesu li svirali frulu tiho?

Jesu li oglasili posmrtni marš dok su te spuštali?

Je li orkestar izveo "Last Post*" u zboru?

Jesu li gajde svirale "Flowers of the Forest**"?

I jesi li za sobom ostavio ženu ili dragu?

Je li sjećanje na tebe pohranjeno u nekom odanom srcu?

Pa iako si poginuo 1916.,

Tome odanom srcu zauvijek

imaš 19.

Ili si stranac bez čak i imena,

Zauvijek pohranjen iza nekog starog staklenog okna,

Na staroj fotografiji, pokidanoj, ishabanoj i isflekanoj koja žuti

U smeđem kožnom okviru.

Sunce sja na ova zelena polja Francuske,

Topli vjetar blago piri, a crveni makovi plešu.

Rovovi su davno nestali pod oranicama,

Sada više nema plina, nema bodljikave žice, nema pucnjeva pušaka..

Ali ovdje na ovome groblju, tu je još uvijek Ničija Zemlja..

Nebrojeni bijeli križevi stoje kao nijemi svjedoci čovjekovoj slijepoj ravnodušnosti prema svom bližnjemu

I cijeloj generaciji koja je iskasapljena i prokleta.

I ne mogu, a da se ne zapitam, Willie McBride:

Da li svi ovi što leže tu znaju zašto su umrli?

Jeste li im stvarno vjerovali kad su vam rekli Razlog?

Jeste li stvarno vjerovali da će ovaj rat okončati ratove?!

E pa patnja, žalost, slava, sramota..

Ubijanje i umiranje.. sve je bilo uzalud!

O, Willie McBride, sve se to dogodilo ponovno,

I opet, i opet, i opet

I opet!